Kako se na površini i antikorozijskom učinka vijaka za uljne cijevi djeluju na različite materijale?

U pogledu različitih materijala, površinskog obrade i efekata antikorozije Vijci za uljne cijevi znatno su različiti. Uobičajene metode obrade površine uključuju galvanizaciju, fosfatiranje, premaz (poput poliuretanskog premaza), elektropleta, prskanje itd. Otpornost na koroziju različitih materijala ovisi o njihovom sastavu, tehnologiji površinskog obrade i upotrebi okoliša.

Galvaniziranje je uobičajeno liječenje protiv korozije, posebno na ugljičnom čeliku. Pokrivajući površinu vijka slojem cinka, možete učinkovito poboljšati njegovu otpornost na koroziju, posebno u vlažnom ili slanom okruženju. Vruće galvaniziranje općenito ima jači efekt antikorozije od elektro-galvaniziranja. Fosfatiranje povećava korozijsku otpornost metalnih površina i pomaže poboljšati prianjanje vijaka na druge premaze, poput boje ili maziva. Upotreba poliuretanskog premaza ili epoksidnog premaza može poboljšati korozijsku otpornost vijaka za cijev i pogodna je za oštra radna okruženja.

Sam čelik je osjetljiv na koroziju, posebno ako je izložen vlazi ili kemikalijama. Površinski tretman može značajno poboljšati korozijsku otpornost čelika, ali za dugoročnu upotrebu još uvijek su potrebne redovne inspekcije.

Vijci od nehrđajućeg čelika često su mehanički polirani ili elektrolitički polirani kako bi stvorili glatku površinu, poboljšavajući na taj način otpornost na koroziju, posebno bolju otpornost na koroziju na kloride (poput morske vode). Površinska tvrdoća i otpornost na koroziju pojačavaju se uvođenjem dušika na visokim temperaturama, što ga čini pogodnim za primjene koje zahtijevaju izuzetno visoku otpornost na habanje i otpornost na koroziju.

Sam nehrđajući čelik ima prirodne mogućnosti antikorozije, posebno nehrđajućeg čelika visokog nivoa (poput tipa 316), koji ima izvrsnu otpornost na koroziju na slanu vodu i kiselo okruženje. Stoga je u mnogim industrijskim primjenama nehrđajući čelik materijal izbora za vijke za uljne cijevi s visokim zahtjevima zaštite od korozije.

Bakrene legure prirodno tvore oksidni sloj (poput patine) kada su izložene zraku, što može učinkovito spriječiti daljnju koroziju. Ponekad su vijci bakra obloženi zaštitnim filmom kako bi se poboljšao njihov otpor korozije. Sami materijali bakra i bakrenih legura imaju jaku otpornost na koroziju, posebno u morskoj vodi ili slanom okruženju. Ali u nekim kiselim okruženjima bakar se može korodirati.

Anodiziranje je najčešće korištena metoda površinskog obrade aluminija. On tvori snažan aluminijski oksidni film na površini aluminija elektrokemijskom reakcijom, što značajno poboljšava otpornost na koroziju, posebno u vlažnom ili kiselom okruženju. Aluminijske legure mogu poboljšati otpornost na koroziju prevlakom (poput prskanja ili elektrostatičkog prskanja), posebno zaštitnog filma koji može odoljeti vanjskoj oksidaciji. Aluminij ima dobru otpornost na koroziju, ali u usporedbi s nehrđajućim čelikom, manje je otporan na koroziju u nekim ekstremnim okruženjima (kao što su okruženja visoke salinosti). Međutim, anodizacija i premaz mogu značajno poboljšati njegovu otpornost na koroziju.

Titanij je izuzetno otporan na koroziju, posebno u morskoj vodi ili visokoj temperaturi. Sam titan će prirodno formirati pasivirajući oksidni film u zraku, što mu daje izvrsnu otpornost na koroziju. Da bi se poboljšala ova performansi, ponekad se provodi površinska pasivacija ili anodizacija. Titanium ima izuzetno visoku otpornost na koroziju i posebno je pogodan za upotrebu u ekstremnim okruženjima, poput kemijskih reakcijskih žila, morskog okruženja itd.

Za specifičnu primjenu vijaka za cijev, izbor materijala treba odrediti na temelju radnog okruženja, troškova i trajnosti. Ako radno okruženje uključuje visoko korozivne medijske ili visoke soli, nehrđajući čelik i legure od titana mogu biti najbolji izbor